Demokratija, povjerenje i institucije

Kriza povjerenja nije problem građana, nego institucija

U javnom prostoru često se može čuti tvrdnja da su građani apatični, nezainteresirani i politički pasivni. Ta dijagnoza se ponavlja godinama i gotovo je postala opće mjesto političkog govora. Međutim, ona promašuje suštinu problema.

Kriza povjerenja u institucije nije rezultat nedostatka interesa građana, nego dugogodišnjeg iskustva u kojem institucije ne govore istinu o svojim mogućnostima, nadležnostima i ograničenjima. Kada se očekivanja stalno podižu, a rezultati izostaju, povjerenje se ne gubi naglo - ono se polako troši.

Građani Sarajeva vrlo dobro znaju kada ih neko pokušava impresionirati, umjesto da im objasni stvarno stanje. Znaju razlikovati politički marketing od ozbiljnog razgovora o problemima. Nepovjerenje, u tom smislu, nije iracionalno - ono je naučeno.

Uloga Grada u takvom ambijentu ne može biti da dodatno učestvuje u iluzijama. Naprotiv. Ako Grad želi obnoviti povjerenje, mora krenuti od poštenog odnosa prema građanima: jasnog objašnjavanja šta može, šta ne može i zašto. Demokratija ne počinje obećanjima. Ona počinje istinom.

Transparentnost nije procedura, nego politički stav

Transparentnost se često svodi na formalne elemente: objavljene dokumente, zapisnike, odluke. Iako su ti elementi važni, oni sami po sebi ne stvaraju povjerenje. Prava transparentnost podrazumijeva spremnost da se objasne procesi, da se prizna ograničenje i da se javno govori o dilemama i neuspjesima, a ne samo o uspjesima.

Grad Sarajevo ima posebnu odgovornost u tom smislu. Kao politička institucija s ograničenim ovlastima, Grad može birati između dvije strategije: da se skriva iza procedura ili da ih objasni građanima.

Objašnjavanje sistema nije slabost. To je politički čin koji građanima vraća osjećaj uključenosti. Kada ljudi razumiju zašto se nešto ne dešava, lakše prihvataju i sporost i kompleksnost sistema. Transparentnost nije administrativna obaveza. Ona je politička odluka da se s građanima razgovara kao s odraslim ljudima.

Zašto lokalna demokratija ne može biti svedena na izbore

U Bosni i Hercegovini se demokratija često svodi na izborni dan. Izbori se posmatraju kao jedini trenutak političke participacije, dok se sve između toga prepušta institucijama i partijama. Takvo shvatanje demokratije je siromašno i dugoročno neodrživo.

Lokalna demokratija mora živjeti između izbora. Kroz javne rasprave, inicijative, kritiku i stalni dijalog između građana i institucija. Grad Sarajevo, iako s ograničenim izvršnim ovlastima, može i mora biti prostor takvog dijaloga. Ako se gradske institucije svedu na protokolarnu ulogu, građani gube osjećaj da imaju gdje artikulirati svoje interese. To stvara političku distancu koja se kasnije teško premošćuje.

Demokratija nije događaj. Ona je proces. A proces zahtijeva prisutnost institucija u svakodnevnom životu građana.

Zašto se povjerenje ne može dekretom vratiti

Povjerenje u institucije se ne može donijeti odlukom, niti se može obnoviti jednim dobrim potezom. Ono se gradi sporo i gubi brzo. Svaki put kada institucija obeća ono što ne može ispuniti, povjerenje se dodatno narušava. Svaki put kada izbjegne da objasni svoju ulogu, ostavlja prostor sumnji i cinizmu. Grad Sarajevo nema luksuz brzih pobjeda. Ali ima mogućnost dugoročnog pristupa: dosljednog, smirenog i poštenog odnosa prema javnosti.

Ako građani osjete da im se govori istina, čak i kada ta istina nije optimistična, povjerenje se može postepeno vraćati. Ne kroz spektakl, nego kroz kontinuitet.