Socijalna pravda

Socijalna pravda u Sarajevu: problem nije nepoznat, nego potisnut

Socijalna pravda se u političkom govoru često tretira kao ideološka tema. Kao nešto apstraktno, apstraktnije od komunalnih problema ili “vidljivih” investicija. U stvarnosti, socijalna pravda je jedno od najkonkretnijih pitanja u životu grada.

U Sarajevu ona ima vrlo jasno lice: porodice koje više ne mogu pratiti rast cijena osnovnih životnih troškova, starije osobe čija penzija ne pokriva ni elementarne potrebe, djecu koja odrastaju u okruženju koje im nudi znatno manje šansi nego njihovim vršnjacima nekoliko kilometara dalje.

Ništa od toga nije nepoznato. Podaci postoje, institucije postoje, problemi se ponavljaju godinama. Ono što često nedostaje jeste politički fokus i spremnost da se o tim pitanjima govori bez relativizacije.

Grad Sarajevo nema instrumente socijalne politike. Ne raspolaže budžetima za socijalna davanja, ne upravlja centrima za socijalni rad i ne donosi propise u toj oblasti. To je odgovornost Kantona Sarajevo. Ali to ne znači da Grad treba biti nijem posmatrač.

Uloga Grada je da stalno podsjeća da socijalna pitanja nisu “trošak”, nego temelj stabilnog društva. Da bez patetike, ali i bez cinične distance, drži ove teme u centru javne rasprave. Socijalna pravda nije pitanje dobre volje. Ona je pitanje političkog izbora. A politički izbori se ne dešavaju sami od sebe - oni se nameću kroz javni pritisak i jasno imenovanje prioriteta.

Stanovanje: kada tržište prestane biti neutralno

Stanovanje u Sarajevu je postalo jedno od ključnih pitanja socijalne pravde, iako se o njemu još uvijek govori kao o individualnom ili tržišnom problemu. Kada mladi ljudi, radnici s prosječnim primanjima i samohrani roditelji ne mogu priuštiti stanovanje, to više nije pitanje ličnih odluka - to je sistemski problem.

Grad Sarajevo nema stambeni fond. Nema zakonske ovlasti niti budžetske mehanizme da vodi stambenu politiku. To je nadležnost Kantona Sarajevo. Ali upravo zato je važno jasno reći: odsustvo gradske ovlasti ne znači odsustvo političke obaveze.

Tržište stanovanja nikada nije potpuno neutralno. Ono uvijek odražava odnose moći, pristup resursima i političke odluke koje su donesene - ili nisu donesene. Ako se stambena politika prepusti isključivo tržištu, posljedice snose oni s najmanje mogućnosti da se zaštite.

Uloga Grada u ovoj oblasti jeste da stalno ukazuje da stanovanje nije luksuz, nego osnovni uslov dostojanstvenog života. Da traži od nadležnih institucija dugoročne, održive politike, umjesto parcijalnih i kratkoročnih mjera.

Ako Grad o tome šuti, poruka je jasna: da je problem prihvaćen kao normalan. A to je politička odluka sama po sebi.

Nejednakost između opština: kada adresa postane sudbina

Jedan od tiših, ali duboko ukorijenjenih problema Sarajeva jeste nejednak pristup javnim uslugama između opština. Razlike u infrastrukturi, dostupnosti usluga i kvalitetu javnog prostora nisu slučajne, niti bez posljedica.

Iako Grad Sarajevo nema nadležnost da upravlja većinom tih sistema, ima legitimno pravo - i obavezu - da postavi pitanje jednakosti. Jer socijalna pravda počinje tamo gdje poštanski broj prestaje biti odlučujući faktor kvaliteta života.

Nejednakost između općina često se opravdava historijskim, budžetskim ili administrativnim razlozima. Ali dugoročno, ona proizvodi osjećaj zapostavljenosti, nepovjerenje u institucije i društvenu fragmentaciju.

Grad kao politička institucija mora biti mjesto gdje se te razlike imenuju i problematiziraju. Ne da bi se krivica prebacivala, nego da bi se uspostavili zajednički standardi ispod kojih nijedan građanin ne bi smio pasti.

Jednakost nije apstraktna vrijednost. Ona se mjeri vrlo konkretno: dostupnošću usluga, kvalitetom javnog prostora i osjećajem da grad pripada svima, a ne samo nekima.

Najranjiviji kao ogledalo sistema

Svaki društveni sistem se najjasnije vidi kroz način na koji tretira one koji imaju najmanje moći. Djecu, starije osobe i osobe s invaliditetom. Kada sistem funkcioniše dobro, oni su zaštićeni. Kada ne funkcioniše, oni prvi osjete posljedice.

U Sarajevu, odgovornost za većinu politika koje se tiču ovih grupa leži na Kantonu Sarajevo. Grad nema upravljačku ulogu nad centrima za socijalni rad, zdravstvenim ustanovama ili obrazovnim sistemom. Ali ima obavezu da sluša one koji su svakodnevno u kontaktu s tim sistemom.

Roditelje koji se bore s nedostatkom podrške. Starije osobe koje se osjećaju nevidljivo. Osobe s invaliditetom koje se susreću s administrativnim i fizičkim barijerama.

Ako se njihovi problemi ne čuju u javnom prostoru, to nije tehnički propust - to je politički izbor. Izbor da se sistem održava bez ozbiljne refleksije o njegovim posljedicama.

Uloga Grada i moje lične funkcije nije da glume nadležnost koju nemaju, nego da osiguraju da ovi glasovi ne ostanu na marginama. Jer društvo koje ignoriše svoje najranjivije dugoročno gubi i stabilnost i povjerenje.