Zašto Grad Sarajevo nema ovu nadležnost - i zašto to nije izgovor

U političkom životu Bosne i Hercegovine postoji jedno pitanje koje se stalno ponavlja, bez obzira na funkciju, nivo vlasti ili konkretnu temu: “Zašto vi to ne riješite?” To pitanje je razumljivo. Građani očekuju rješenja od onih koje vide kao vlast. Ali upravo tu počinje problem koji ozbiljna politika mora imati hrabrosti da imenuje.

Grad Sarajevo, prema važećem ustavnom i zakonskom okviru, nema nadležnosti nad ključnim oblastima koje najviše utiču na svakodnevni život građana: socijalnom zaštitom, stambenom politikom, zdravstvom, obrazovanjem i centrima za socijalni rad. Te nadležnosti pripadaju Kantonu Sarajevo. To nisu političke interpretacije, niti izgovori, nego pravne činjenice koje se mogu provjeriti u svakom relevantnom propisu.

Ipak, u javnom prostoru se često stvara iluzija da Grad “nešto neće”, “ne želi” ili “ne zna”, iako u stvarnosti nema mehanizme da to učini. Ta iluzija je politički zgodna za mnoge - jer zamagljuje stvarnu odgovornost onih koji imaju ovlasti, budžete i instrumente odlučivanja. Ali problem nije samo u "pogrešnim" očekivanjima građana. Problem je i u političarima koji svjesno održavaju tu konfuziju, jer im kratkoročno donosi mir, a dugoročno šteti povjerenju u institucije.

Reći da Grad Sarajevo nema određenu nadležnost ne znači oprati ruke od problema. Naprotiv. To znači postaviti stvari na početnu, ispravnu tačku. Bez toga nema ozbiljne rasprave, nema odgovornosti i nema rješenja.

Grad nema ovlasti - ali ima obavezu da govori. Da javno kaže gdje sistem ne funkcioniše, ko je nadležan i kakve posljedice to ima po građane. Ima obavezu da bude politički i moralni korektiv, posebno kada se radi o socijalnoj pravdi.

Kao zamjenik gradonačelnika, nemam izvršnu moć da promijenim sistem. Ali imam obavezu da ne učestvujem u političkoj fikciji. Ozbiljna politika počinje onda kada se građanima kaže istina, čak i kada ta istina nije popularna.

Ko je nadležan, a ko odgovoran: dvije riječi koje politika namjerno miješa

Jedan od najvećih problema javnog diskursa u Bosni i Hercegovini jeste namjerno brisanje razlike između nadležnosti i odgovornosti. Te dvije riječi se često koriste kao sinonimi, iako to nisu. Ta zamjena nije slučajna – ona je politički korisna.

Nadležnost znači pravnu i institucionalnu moć da se donose odluke i provode politike. U kontekstu Sarajeva, Kanton Sarajevo ima nadležnosti nad socijalnom zaštitom, stambenom politikom, zdravstvom i obrazovanjem. Ima ministarstva, budžet, javne ustanove i zakonske alate da u tim oblastima djeluje.

Odgovornost je širi pojam. Ona uključuje političku, javnu i moralnu dimenziju. Odgovornost ne prestaje tamo gdje prestaje formalna ovlast.

Grad Sarajevo nema nadležnost da, na primjer, poveća socijalna davanja ili izgradi sistem javnog stanovanja. Ali Grad ima odgovornost da ukaže na posljedice postojećih politika, da upozori kada sistem ne funkcioniše i da bude glas onih koji nemaju pristup centrima moći.

U praksi, često se dešava suprotno. Institucije se pozivaju na “nedostatak nadležnosti” kako bi izbjegle bilo kakvu odgovornost, dok se stvarno nadležni nivoi skrivaju iza složenosti sistema. Na kraju, niko ne odgovara, a problemi ostaju.

Zato insistiram na jasnom imenovanju: ko ima ovlasti, ko raspolaže novcem i ko mora snositi političke posljedice. To nije napad ni na koga. To je minimum demokratske odgovornosti. Građani ne traže savršen sistem. Traže iskrenost. A iskrenost počinje jasnim odgovorom na pitanje: ko je nadležan, a ko odgovoran?

Kako se gradske odluke zaista donose - i zašto to nije slabost

U javnosti često postoji očekivanje da Grad Sarajevo funkcioniše kao izvršna vlast, gotovo kao mala vlada. Da gradsko vijeće donosi odluke koje se automatski provode, a da gradonačelnik i njegovi zamjenici upravljaju sistemima poput ministara.

To očekivanje je pogrešno, ali razumljivo – jer niko sistem nije objasnio građanima na ozbiljan način.

Grad Sarajevo je prije svega politička i predstavnička institucija. Njegova snaga ne leži u naredbama, nego u javnosti, legitimitetu i političkoj težini. Gradsko vijeće donosi odluke, zaključke i inicijative koje same po sebi često nemaju izvršnu snagu, ali imaju političku vrijednost.

Ta vrijednost se aktivira samo ako se koristi. Ako se gradske institucije svedu na protokol i ceremoniju, onda one zaista postaju slabe. Ali ako se koriste kao prostor za javno imenovanje problema, artikulaciju interesa građana i pritisak prema nadležnim nivoima vlasti - tada postaju važne.

Politika nije samo upravljanje sistemima. Politika je i borba za to šta će biti tema, šta će biti prioritet i šta će se smatrati prihvatljivim. U tom smislu, Grad Sarajevo ima posebnu odgovornost kao glavni grad. Ne zato što ima više ovlasti, nego zato što ima veću vidljivost i simboličku težinu.

Šta zamjenik gradonačelnika može - i zašto to nije malo

Često se funkcije u politici mjere isključivo kroz formalne ovlasti. Ako ne možete potpisati odluku, rasporediti budžet ili zaposliti ljude, smatra se da nemate stvarnu moć.

To je suviše usko shvatanje politike.

Kao zamjenik gradonačelnika, nemam izvršne ovlasti nad gradskom upravom. Ne mogu rješavati pojedinačne socijalne slučajeve, mijenjati zakone niti upravljati sistemima koji su u nadležnosti Kantona. To je činjenica i nema smisla skrivati je.

Ali ono što mogu - i što smatram svojom obavezom - jeste da koristim javni prostor koji ova funkcija nosi. Da govorim o problemima koji se guraju pod tepih. Da postavljam pitanja koja se ne postavljaju. Da povezujem građane, struku i organizacije koje svakodnevno rade tamo gdje sistem ne funkcioniše.

Politička funkcija bez izvršnih ovlasti nije besmislena. Ona postaje besmislena tek onda kada se koristi za šutnju, prilagođavanje i izbjegavanje konflikta s istinom. Ako politika ima ikakvog smisla, onda je to upravo ovdje: u spremnosti da se kaže ono što nije ugodno, ali je nužno.